|
Svi koji su s nestrpljenjem očekivali knjigu koja je najavljena kao autobiografija Zorana Kravara, možda će ostati malo razočarani. Knjiga »Uljanice i duhovi«, koju je objavila nakladnička kuća Profil u biblioteci »Velimir Visković bira za vas«, a prvi su se primjerci mogli nabaviti na netom završenom Interliberu, nije ni autobiografska ni memoarska proza.
Stvarni događaji, poput razgovora u prigradskom autobusu, primitka pošiljke koja se čekala četvrt stoljeća ili otvaranje Krležine ostavštine - samo su poticaji za bogate i razvedena teorijska poigravanja i razrade uobičajenih Kravarovih tema.
Iako pomalo iznevjeren žanrom, čitatelj neće biti iznevjeren sadržajem koji donose »Uljanice i duhovi«, te će svaki prosječno obrazovan čitatelj na ovim stranicama doživjeti pravi intelektualni užitak. Kročeći kroz simfonije, opere, romane i filozofske sisteme, Kravar plete fino tkivo teksta, lako prohodno, no precizno izvedeno do najsitnijih detalja.
Knjiga »Uljanice i duhovi« mogla bi se smatrati i svojevrsnim nastavkom njegove prije objavljene knjige »Antimodernizam« jer se mnoge od tamošnjih tema i kulturnopovijesnih fenomena ponovo donose, ali s nekim novim razradama, spoznajama i većom slobodom kakvu omogućava esejistička forma začinjena autobiografskim sekvencama.
Sedam tekstova okupljenih u knjizi »Uljanice i duhovi« nastajalo je između 2004. i 2009. godine, i svi su se, izuzev jednoga teksta, mogli već pročitati u časopisima »15 dana«, »Književnoj republici« i »Forumu«.
Antimodernizam, kao provodni motiv u Kravarovim promišljanjima i analizama, obilježava, kako samo ime kaže, kritički odnos spram moderne, i to moderne strogo poistovjećene s liberalnim i kapitalističkim tekovinama.
Neke od antimodernističkih pojavnosti su, pojednostavljeno rečeno, nijekanje transcendencije, osobito u liku kršćanske onostranosti, pozivanje na prošlost, često i dublju od historiografskog pamćenja, kritika modernog individualizma, teze o prepletenosti svega postojećeg, cijenjenje mitskog mišljenja i primitivnih mentaliteta te polemičan odnos prema modernom racionalizmu.
Naslov knjige »Uljanice i duhovi« preuzet je od naslova posljednjeg teksta u knjizi, pri čemu su uljanice zapravo umjetnički artefakti - skladbe, knjige, zapisi i filmovi, iz kojih, kao iz Aladinove uljanice, izlaze nematerijalne vrijednosti koje baštine recipijenti, bilo stručnjaci ili obični uživatelji umjetnosti.
U našoj kulturi postoji nekoliko imena iz svijeta književnosti (bilo teoretičara i povjesničara književnosti bilo književnika) kojima su osobita ljubav prema glazbi namaknula teme interesa i iz toga umjetničkog područja. Spomenimo samo Viktora Žmegača i njegovo nedavno objavljeno kapitalno djelo »Majstori europske glazbe« ili Nedjeljka Fabrija i njegovu »Orfejevu djecu«.
Kravarevo zanimanje za glazbu usmjereno je prema nekim razdobljima razvoja operne umjetnosti te se na odsjeku Komparativne književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta mogao nekoliko godina slušati neobičan, no zanimljiv kolegij »Libreto kao književna vrsta«.
Drugom problematikom u glazbenoj umjetnosti, a to su antimodernistički elementi, koje pronalazi bilo u glazbenom ili sadržajnom sloju, bave se i tri teksta u ovoj knjizi, dva u potpunosti, a jedan djelomično.
Kada se zbog prepuštanja nekoj djelatnosti zaboravlja na jelo i piće i isključuje telefon, kad se odgađa čitanja stručne literature i dovršenje naučnih tekstova, što se Kravaru događa kad se prepusti slušanju Wagnera, onda se o toj temi teško može govoriti kao usputnoj.
Pa ipak svoj članak o Wagneru naslovljuje »Nibelungov prsten kao usputna tema«, objašnjavajući da mu je »Prsten« usputan kao tema za razmišljanje jer kako nije muzikološki školovan, otvoren mu je samo svojim estetičkim receptivitetom.
Nikako usputno, jer se u svome znanstvenom radu Kravar ničemu ne posvećuje usputno, on razlaže nibelunške antimodernističke elemente, a čini se da se Wagner uvukao Kravaru pod kožu pa mu njegovi odjeci, glazbeni, dramski ili jezični, neprestano odzvanjaju u nekim drugim djelima.
U tekstu naslovljenom »Pošiljka iz protusvijeta« bavi se manje poznatim skladateljem Augustom Halmom, u čijim skladbama anakroni kasnoromantični stil ne tumači kao nostalgičan pogled unatrag, već kao svojevrsni oblik antimodernizma.
Treći tekst »Razodgajatelj. Prilog književnoj karakterologiji« jedno glazbeno djelo, poljsku operu »Kralj Roger«, dovodi u vezu s nekoliko književnih djela poput Krležina »Pana«, Lawrenceove »Pernate zmije« i Hauptmannova »Krivovjerca iz Soane«, te pronalazi poseban tip karaktera, kojeg je, kako vidimo u naslovu, imenovao »razodgajateljem«.
Funkcija toga lika je da preodgoji druge likove, odnosno nagovori na svojevrsnu demodernizaciju ili povratak na poganstvo uz odbacivanje kršćanstva. Tko god se družio s Krležom, sjetit će se njegova helenskog poluboga Pana koji je, zalutavši u podsljemenski predio, izmamio seljake iz crkve i s njima zaplesao pogansko kolo.
Samim »Panom« opširno se bavi i tekst »Panska glazba«, koji započinje opisom raspečaćivanja Krležine baštine 2001. godine, koje je ozlovoljilo Kravara, te se po povratku kući prepušta čitanju Krležine »simfonije« »Pan« (1917.).
Tu započinje tumačenje toga Krležina ranog djela u ključu vitalističkih svjetonazorskih struktura. U kasnijim godinama, već nakon 1918. godine, Krleža je počeo prihvaćati marksistički materijalizam i boljševičku revolucionarnu doktrinu, te je svoja djela očistio od sveživotnog zanosa i vitalističkih elemenata.
Kravarev tekst »Masa i misije, Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa« promišlja pojam mase, posebice u obzoru značajne i popularne knjige Ortege y Gasseta, dajući u konačnici savjete budućim čitateljima »Pobuna mase« - uživati u detaljima, a s kritičkim odmakom čitati iznesene velike ideje.
Antimodernističke nazore, u svojim različitim pojavnostima, ponekad i neosviještene, pronalazi Kravar i u nekim suvremenim djelima, poput poezije Danijela Dragojevića, »Gospodaru prstena« J. R. R. Tolkiena, »Da Vincijeva koda« Dana Browna pa čak i u par stihova rock grupe Radio Head.
Kako je Kravar autor par stotina natuknica za brojne enciklopedije i leksikone, ne začuđuje što je jedan tekst posvećen upravo toj tematici. Naslovljen »Iz strukovnog najamništva« Kravar tu vrstu pisanja, koju mnogi ljudi od pera doživljavaju kao krajnje neinspirativan posao, on nalazi i prave užitke - dolazi do uvida do kojih inače ne bi došao, čini sintetičke preglede na kakve ga inače ništa ne bi ohrabrivalo, uspjeva prozrijeti loše stereotipe iz književnopovijesne literature ili se dohvaća tema kojima se prije nije bavio.
Često se pri pisanju enciklopedijskih članaka, što obrazlaže na primjerima natuknica o dijalektalnoj književnosti, preporodnim pjesnicima, Nikoli Šopa i Danijelu Dragojeviću, znao odmaknuti od stila kakav vole leksikografski redaktori, a osobito bi ga zabavljalo imitiranje enciklopedijskog stila i kognitivnog objektivizma, pri čemu ispod površine tjera po svome.
Duhovitost koja nas povremeno iznenadi iz Kravarovih redaka često je kakva pametna dosjetka, kao kad kaže da će dijalektički govoriti o dijalektalnoj poeziji ili kada spominje duhovnost po Hegelu i onu po Aladinu, a ponekad se čini da je ni sam autor nije svjestan. Od Kravara, konačno, možemo spoznati kako biti pozorniji čitatelji, kako ne propuštati detalje i kako iskoristiti svoj um i znanja za puniji i bogatiji život. Izvor: Vjesnik
Novije vezane vijesti:
Starije vezane vijesti:
Copyright 2007. All Rights Reserved.  |
