|
 Postav novoga MSU-a sjajan je u svakom smislu - bilo da se radi o kvaliteti djela, njihovu povijesnom značaju ili pak načinu na koji su predstavljena unutar pet cjelina
Ne bi trebalo ući u raspravu tko je od umjetnika zastupljen, a tko nije. To je najveće opterećenje za kustose i javnost. Više se onda govori o tomu čega nema, nego čega ima. Kod samih umjetnika događa se da tko je dobro predstavljen, doživi zadovoljstvo i povijesnu rehabilitaciju, a koga nema, on misli da se sud povijesti slomio nad njime, no mislim da je najvažnija edukacija javnosti - sve drugo bit će zadovoljeno poslije.
Tim riječima ugledni povjesničar umjetnosti Ješa Denegri komentirao je stalni postav novog Muzeja suvremene umjetnosti - a neposredno nakon što ga je prvi put razgledao ne krijući da je riječ o velikom događaju koji su čekale mnoge generacije i smatrajući nepotrebenim donositi sudove o tomu zašto su se djela nekih umjetnika našla u postavu, a drugih nisu.
Gradnjom i otvorenjem nove zgrade, MSU je prvi put u svojoj povijesti, a postoji od 1954. godine, pokazao zbirku djela koju čuva i koja je godinama sakupljana.
Proteklih godina za potrebe nove zgrade otkupljivala su se ciljano djela za novi i dosad prvi muzejski postav. Javnost je, opravdano, s nestrpljenjem čekala da vidi što će se od suvremene umjetničke produkcije naći u tom postavu naslovljenom »Zbirke u pokretu« koji potpisuju kustosi MSU-a Nada Beroš i Tihomir Milovac.
Ne čudi stoga znatiželja, napetost, pa i nadmetanje među umjetnicima, čije će se djelo naći u novome hramu suvremene umjetnosti. Koga ima, a koga nema, ili koga ima više, a koga manje, nepotrebna je i vrlo površna rasprava.
Postav novog MSU-a sjajan je u svakom smislu - bilo da se radi o kvaliteti djela, njihovu povijesnom značaju ili pak načinu na koji su predstavljena unutar pet cjelina koje su naslovljene »Projekt i sudbina«, »Umjetnost kao život«, »Umjetnost o umjetnosti«, »Velika enigma svijeta« i »Riječi i slike«. Sama arhitektura veličanstvene zgrade Igora Franića veliki je čimbenik u stvaranju cjelokupne slike muzejskog postava.
Prostrana unutrašnjost koja je omogućila da svaka od umjetnina diše i dobije pravu kulisu prvo je što će posjetitelji moći primijetiti - iako u postavu ima više od šesto djela, zbog velike površine izlagačkog prostora na tri etaže i vrlo dobro artikuliranih cjelina nema osjećaja prenatrpanosti.
Da je edukacijska komponenta bila autorima vrlo važna, vidi se u načinu predstavljanja cjelina s tekstualnim obrazloženjem svake.
Misleći i na širu javnost, a ne samo onu stručnu, grupirali su djela prema nekoj zajedničkoj ideji koja ih povezuje, ne opterećujući publiku stilskim, medijskim, morfološkim ili kronološkim određenjem. Pa su tako i naslovi podcjelina uzimani prema nekom od mnogobrojnih djela iz zbirke.
Postav pokriva sve, ili gotovo sve, relevantne umjetnike i pojave od vremena prve poslijeratne suvremene umjetničke grupe EXAT 51 sve do danas. U postavu su i neka ranija djela Dapca, Aleksića, Seissela, Tartaglije, koja su označena kao amblematska i time ključna za daljnji razvoj suvremene umjetnosti.
Nepostojanje prostora za predstvaljanje stalne zbirke, nemogućnost otkupa u određenim razdobljima, pa na koncu i nepostojanje bilo kakva izlagačkog mjesta posljednjih godina dok su trajale pripreme za preseljenje u novu zgradu, ograničili su na neki način izbor u stvaranju postava. No, unatoč tomu, Muzej posjeduje oko 12 tisuća djela! Ipak, gledajući cjelinu postav je svojevrsni hommage umjetnicima čije je djelovanje vezano za nekadašnju Galeriju suvremene umjetnosti, odnosno današnji MSU.
Nakon toliko godina nepostojanja postava sasvim je opravdana namjera autora da pokažu radove svih onih umjetnika koji su izlagali u bivšem prostoru na Katarininu trgu, da predstave sve one pravce, pokrete i pojave vezane za povijest i tradiciju MSU-a koji je godinama pružao drugi pogled, da ne kažemo alternativu, suvremenom umjetničkom stvaralštvu - naročio do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Najveći plus toga postava upravo su djela koja godinama nismo bili u mogućnosti vidjeti na jednome mjestu i u specifičnom kontekstu - to su radovi grupe EXAT 51, Gorgone, Novih tenedencija ili Nove umjetničke prakse - a svi su u uskoj vezi s MSU-om.
Prve apstrakcije s kraja četrdesetih i početka 50-ih godina konačno su dostupne javnosti i u tome treba sagledavati važnost i značenje tog postava - djela Kristla, Rašice, Picelja, Kožarića, Vanište, Knifera, da nabrojimo samo neka. Velik broj djela konceptualne umjetnosti iz sedamdesetih godina, logično s obzirom na značenje tadašnje Galerije suvremene umjetnosti u predstavljanju i promicanju umjetnika tog usmjerenja, našlo se u postavu - radovi Grupe šestorice autora, Dimitrijevića, Trbuljaka, Sanje Iveković, Dalibora Martinisa.
U postavu su i radovi nekih od inozemnih umjetnika iako u manjem broju - pored umjetnika koji su nekad izlagali u sklopu Novih tendencija izdvajamo dokumentaciju performansa svjetski poznate umjetnice Marine Abramović koji je 1974. godine održan upravo u GSU-u, radove Josepha Beuysa i Jana Fabrea.
Sada kada MSU ima novu zgradu za očekivati je da će i umjetnici mlađe generacije dobiti priliku da se predstave u tom elitnom prostoru, što će sigurno povećati ambiciju kod njih samih. Sigurno je, ako sudimo po prvom postavu koji će se mijenjati prema najavama autora, da su kriteriji visoki. A vrijeme umjetnika koji su se afirmirali krajem prošlog i u novom stoljeću, ako je suditi po »Zirkama u pokretu«, izgleda da tek dolazi. Izvor: Vjesnik
Novije vezane vijesti:
Starije vezane vijesti:
Copyright 2007. All Rights Reserved.  |
Rasprava o tome kako i kada registrirati sve korisnike traje već neko vrijeme, i dok su službeni odgovori operatera mnogo blaži, neslužbeno tvrde da je riječ o velikim pritiscima OTC-a koji...
Dugoročna studija po prvi je put dokazala da mediteranska prehrana osobama koje pate od dijabetesa u kontroli šećera u krvi može pomoći više od lijekova.
