|
Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti je građevina, ako niste znali, koja će se uskoro otvoriti u Zagrebu, u Hrvatskoj, ali i na zadnjoj postaji europskih putova - na Balkanu!
Štoviše, nakon razgledanja izložbe »Balkanologija - Nova arhitektura i urbani fenomeni«, koju u bečkom Centru arhitekture unutar MQ - Muzejske četvrti, potpisuju urednik »Orisa« Maroje Mrduljaš i povjesničar arhitekture Vladimir Kulić, razvidno je da je restauriran i jugoslavenski prostor ne samo u povijesnom već i u poslijepovijesnom i nepostojećem kontekstu.
Najnovije građevine iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Prištine i Skoplja, naime, stavljene su na iste izložbene panoe, dakle u isti zemljopisni kontekst nepostojeće zemlje. Nakon rata 1991.-1995., koji je osim genocida uključivao i teška razaranja arhitektonske baštine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, odnosno, urbicid i kulturocid - takav je prikaz krajnje uvredljiv.
Arhitektonska djela iz Hrvatske nastala posljednjih godina - Osnovna škola Fran Krsto Frankopan, (Randić-Turato), socijalno stanovanje u Krapinskim Toplicama (Iva Letilović &Morana Vlahović), novi stalni postav Memorijalnog muzeja Jasenovac (Helena Paver Njirić) i Gradska knjižnica u Šibeniku (Ivan Vitić) posložena su među ostalim uz rekonstrukciju beogradskog centra »Ušće«, Novi Beograd danas, Trgovačku komoru u Ljubljani i nove urbane zahvate u Prištini...
Maroje Mrduljaš, urednik prestižnog zagrebačkog časopisa za arhitekturu, koji se probio u svijetu ne samo po kvaliteti, već i po prikazu srednjoeuropske arhitektonske scene, i prodaje se u Beču (a nedavno su deveti »Dani Orisa« pretvorili Zagreb u žarište svjetske arhitekture), odjednom supotpisuje najblaže rečeno čudnu izložbu »Balkanologija«.
No, kako tumači Francesca Ferguson u pratećem katalogu, upravo je to bila namjera. »Dubok doprinos 'Balkanologiji' pružio nam je dijalog Mrduljaša i Kulića koji povezuju jugoslavensku arhitektonsku prošlost s tendencijama u novoj arhitekturi regije.«
Jedna od namjera priređivača izložbe (koja je prije Beča započela u Švicarskome arhitektonskome muzeju u Baselu) jest predstavljanje negativnih urbanih fenomena koji su se javili slomom komunizma i prodorom divljega kapitalizma čija će privatizacija izazvati kaos u prostoru.
I doista, izložbeni panoi u velikom dijelu na široko prikazuju teške urbane devastacije u Bukureštu, Sofiji i Beogradu pune čudovišnih zgrada. Kako tumači jedan od pokretača ekspedicije po bivšoj »Autoputu bratstva i jedinstva« Srđan Jovanović Weiss, ulaskom kapitalizma nastala je neobična građevinska mješavina u gradovima koji danas »tragaju za novim identitetima«. Korporativni i privatni interesi brze izgradnje stvorit će neobične miješane tipologije arhitekture.
Nedostatak i slabo prisuće institucionalnih struktura i planova izgradnje polučit će problematične gradnje u Prištini, Beogradu, Tirani, Novom Sadu... Takva improvizirana arhitektura, obično nastala bez arhitekta, kako će istaknuti berlinski arhitekt Kai Vöckler, »razvija svoj osobni stil« uglavnom pod utjecajem TV serija, za što je najbolji primjer Peyton u Prištini - građevinski kaos nastao pod izravnim utjecajem TV serije.
Zakrivljene fasade na kućama, plavi i zeleni reflektirajući prozori, sve skupa u viktorijansko neoklasičnom/ orijentalnom i »slobodno« američkom stilu tvore nakaradne kućerine diljem zapadnog Balkana, smatra berlinski ekspert.
U tom smislu izložba i simpozij, na kojemu su gostovali brojni arhitekti »s Balkana«, prikazala je velik broj primjera urbanih devastacija, koje je Jovanović Weiss, vežući ih uz pojam »turbo folka« (kao mješavine tradicionalnog folka, popularne glazbe, rocka, popa i techna) označio »turbo arhitekturom«, kojom, uostalom obiluje i hrvatski prostor.
Weiss je čovjek koji Balkan doživljava krajnje pozitivno te čak tvrdi »da rastuće metropole zapadnog Balkana u nastojanju različitosti mogu poslužiti kao dobri modeli za budućnost Europe«!
Na izložbi je, osim devastacija, prikazan pregled i niza pozitivnih inicijativa nezavisnih grupa arhitekata i istraživača koji su pokrenuli nove i pozitivne projekte razvoja prostora (Archis Interventions , Platforma 9,81, Co-PLAN, EXPEDITIO).
No, izložbeni »blok« s restauriranom Jugoslavijom trebao je očito dati povijesni pregled značajnih gradnji bivše SFRJ i njihov »odjek« i nastavak danas.
Mrduljaš i Kulić (koji koriste baudelaireovski koncept moderniteta kao nečega nestabilnoga) tumače arhitekturu u bivšoj Jugoslaviji kao hipermoderni fenomen. Izlažući velike projekte iz 40-ih i 50-ih, uključujući glavni plan Novog Beograda, podsjećaju na »nedovršeni modernitet« arhitekture bivše Jugoslavije koji se očitovao u nizu nezavršenih projekata i planova.
Navode da je Jugoslavija izvozila modernu arhitekturu »širom svijeta« i da su urbanizacija i urbano planiranje bili priroriteti socijalističke države. Naglašavaju kapitalan utjecaj Le Corbusiera, čije je rad »bio obožavan i izlagan pedesetih godina«, što je i »jugoslavenskim arhitektima« omogućilo smionije eksperimentiranje.
Izdvajaju i utjecaj i primjer Jože Plečnika, koji je suprotno internacionalnom stilu i moderni stvarao »drugačiji osjećaj (slovenskog) identiteta« u svojim djelima.
Ako je u tome dijelu izložbe pokušan povijesni pregled arhitektonskih tendencija u Jugoslaviji, on je svakako vrlo uzak, nedostatan i sužen da bi uopće i zagrebao po površini složenosti svake od arhitektura.
S druge strane, pokušaj povijesnog »vezanja« bivše Jugoslavije i današnjice ne može uspjeti baš zbog međunarodne prirode te iste arhitekture, koja se može povijesno vezivati, izvoditi i komparirati u znatno širem kontekstu nego što je »Balkan«.
Samo zagrebačka arhitektura tridesetih fenomen je za koji je davno dr. Tomislav Premerl napisao da je »ravnopravno stala uz bok europskoj arhitektonskoj avangardi«.
I što sad? Za zapadnjačku publiku, koja i tako ne zna previše o povijesti i kulturnim identitetima malih zemalja, raditi takvu izložbu krajnje je kontraproduktivno. Dio kulture kao što je arhitektura doista bi se trebao analizirati u znatno širem kontekstu nego što je Balkan.
A izložba koja s jedne strane pokazuje devastacije »turbo arhitekture«, a s druge pokušava dati povijesni pregled ceste »bratstva i jedinstva« po kojoj će se kotrljati tenkovi JNA u bombardiranju »braće« - to svakako ne može.
Ekspedicija uzduž bivše ceste
No, čitava je priča ove izložbe i pratećeg simpozija (održanog u Beču) započela tri godine prije, 2006., kada je skupina istraživača, arhitekata i filmskih redatelja krenula u ekspediciju za izgubljenom cestom (»Lost highway expedition), točnije za »ponovnim otkrivanjem izgubljenih veza, novih tipologija i urbanih fenomena u gradovima koji se nalaze uzduž bivše 'Ceste bratstva i jedinstva'«. Cestu su dobrovoljno, tumači Ferguson, »gradili narodi koji su tvorili Titovu Jugoslaviju i ona je u šezdesetima povezivala glavne gradove, dakle prostor koji danas zajedno s Albanijom definiramo Zapadnim Balkanom«. Postalo je jasno, nastavlja, da je »ova regija sa svom svojom heterogenošću još uvijek nosi opskurne i egzotične predodžbe što sežu u 19. stoljeće«. Kako tumači Maroje Mrduljaš, Balkan je termin koji je postao kliše za iracionalnost i divljinu. Na to zemljopisno područje, gleda se kao na 'Id' Europe«, piše Ferguson. Izvor: Vjesnik
Novije vezane vijesti:
Starije vezane vijesti:
Copyright 2007. All Rights Reserved.  |
Rasprava o tome kako i kada registrirati sve korisnike traje već neko vrijeme, i dok su službeni odgovori operatera mnogo blaži, neslužbeno tvrde da je riječ o velikim pritiscima OTC-a koji...
Dugoročna studija po prvi je put dokazala da mediteranska prehrana osobama koje pate od dijabetesa u kontroli šećera u krvi može pomoći više od lijekova.
