| Crtice iz prošlosti naselja Sveta Klara |
| 19.12.2011, | |
|
Atentat na župnika Kokota Božićno jutro. Mi djeca skupili smo oko skromnih darova očekujući ukućane da se vrate s jutarnje božićne mise. Vratiše se mnogo ranije no što smo ih očekivali. Od uzbuđenih glasova jedva smo razabrali da mise nije bilo, a da neće biti toga dana nikakve bogoslužja, jer nema i neće biti svećenika. ATENTAT NA ŽUPNIKA KOKOTA SJEĆANJE NA POKUŠAJ UBOJSTVA NEKADAŠNJEGA ŽUPNIKA ŽUPE SV. KLARA
Božićno jutro. Mi djeca skupili smo oko skromnih darova očekujući ukućane da se vrate s jutarnje božićne mise. Vratiše se mnogo ranije no što smo ih očekivali. Od uzbuđenih glasova jedva smo razabrali da mise nije bilo, a da neće biti toga dana nikakve bogoslužja, jer nema i neće biti svećenika. Inače, znano je da je božićno vrijeme, vrijeme je mira, spokoja, ljubavi… Božić 1945. za župljane i sve stanovnike Svete Klare bio je sve samo ne mir, spokoj i ljubav. Bio je to dan kada su mirnim selom harali strah, mržnja i nasilje. Tadašnji župnik Ivan Kokot bio je izuzetno popularan među vjernicima ali i svim mještanima, jer je plijenio inteligencijom, druželjubivošću, elokventnošću, duhovitošću, te bio uvijek spreman pomoći bližnjem u nevolji. U teškim danima Drugoga svjetskog rata održavao je tobože dobre veze s Nijemcima i ustašama kako bi ilegalcima (u dva navrata spasio je T. Rajtarića) slao važne obavijesti. Pošto su nedaleko od župnoga dvora, tj. u tadašnjoj Pučkoj školi bili smješteni žandari i Talijani (koji nisu priznavali kapitulaciju Italije) ali i učitelj Miroslav Mrkša, simpatizer partizanskoga pokreta – obavijesti su se mogle još jednostavnije dobiti. Glasine o tome, kao i dvosmislene i „u staniol“ uvijene kritike vlasti za župnikovih propovijedi, navukle su s vremenom bijes tadašnjih režimskih ljudi (iste, samo još veće probleme, imao je i sam nadbiskup Stepinac). Nikoga zbog toga nije iznenadila vijest da je velečasni Kokot u proljeće 1945. bio organizirao svojevrsni doček partizanima koji su, kao osloboditelji, ušli u Sv. Klaru. Na „cinktoru“ ispred crkve našlo se za umorne vojnike kruha, vode pa čak i nešto vina. No, nakon prvotne euforije, ubrzo dolazi do otriježnjenje. Doživjevši na djelu „ideologiju bez Boga“ a kroz osvete dojučerašnjih protivnika, progone crkvenih ljudi, zatvaranje i ubojstva svećenika, redovnica i redovnika - velečasni je Kokot pribjegao ponovno svojoj oprobanoj metodi: kroz propovijedi uvijeno i s mnogo takta počeo je ponovno kritizirati vlast, ovaj puta ovu tobože narodnu. Razumije se, da (tada još malobrojnim) lokalnim komunistima, takva što nije moglo ostati nezapaženo. Ubrzo se stali kovati planovi o radikalnoj osveti. Ti ljudi, sirovi i uglavnom neobrazovani, odlučili su da „ovoga popa koji buni narod“ treba po kratkom postupku – likvidirati. Izabrali su mjesto i vrijeme za koje su znali da opaki naum mora uspjeti. Mjesto: ispred župnoga dvora, vrijeme: nakon mise-polnoćke. Ciljem napada bile su još tri osobe: orguljaš Jura Martinjak, župni starješina („šikutor“) Brnčić te zvonar, također iz obitelji Martinjak. To su ljudi koji su sasvim sigurno povezani s crkvom kao institucijom, te će akcija imati snažnoga odjeka. Uspiju li izvršitelji zločina time i utjerati strah u kosti svetoklarskim vjernicima, morat će ovi jednoga lijepoga dana odustati od svojih potreba da pohađaju crkvu, te će time biti lakše trasirati put društvu bez Boga. Ne zna se gdje su točno napadači dočekali svećenika: na izlazu iz sakristije, na putu za „farof“, ili su ga, nakon što je već ušao u kuću, pozvali da izađe. Pričalo se također da je od smrtonosnih udaraca Kokota spasio bivši partizan Viktor Brezak. Nikada se nije saznalo kakve je stvarno ozlijede svećenik zadobio, ali se pouzdano zna da se uspio popeti na „farofski“ tavan i kroz (tada veliki) zapadni prozor pozvati ljude u pomoć. Običaj je bio da se nakon mise na „cinktoru“ zadržavaju muškarci dugo nakon mise, i oni koji su upravo krenuli doma u pravcu zapada, čuli su Kokotov glas. Skupina koju su predvodili Čeháni, na čelu s Ivanom Rajtarićem, vratila se, pružila župniku pomoć i do jutra ga čuvala. Ovaj je pak u cik zore otišao na Kaptol, našavši tu kakvu-takvu sigurnost. Preostala trojica bili su premlaćeni, neki i izbodeni noževima. Onako polumrtve odnijeli su ih na prugu kako bi ih, bude li sreće, pregazio vlak i kako bi time prikrili svoje nedjelo. Ležali su kraće vrijeme (pored u to doba vojne zgrade, koju su Klarčani tada zvali jednostavno „Zgrada“). Srećom, uz pomoć mještana, sva su trojica spašena. Opisani događaji dugo su se prepričavali, ali uvijek s mnogo opreza, poluglasno i samo tamo „gdje zidovi nisu imali uši“. Ne samo da se o tome nije smjelo javno govoriti, već se do današnjega dana nikada nije otkrilo tko su bili napadači. Sumnjalo se na neke ljude, pripovijedalo se ovo i ono, no istina nikada nije izbila na vidjelo. Jedino sam ja, pukim slučajem, saznao da je glavni nalogodavac bio domaći čovjek, kasnije časnik („oficir“) JNA, koji je pak za vrijeme zadnjega rata, upravo za bombardiranja JNA-vojske doživio tešku obiteljsku tragediju i ubrzo umro. Dugo nakon opisanih događaja u Svetoj Klari, nije se znalo što je s Kokotom. A onda se saznalo da je u inozemstvu. Jedni govoraše da je u Kaliforniji, drugi da je u Argentini. Puno kasnije mjestom bi se pronio glas da je „upravo jučer“ viđen u gradu ili je čak posjetio Svetu Klaru. Za mene je sve postalo istinom tek kada su mi moji vršnjaci ispripovijedali da vidjeli Kokota kada je bio u gostima kod obitelji Pišković. Čak im je dijelio – bombone. Koju godinu kasnije imao sam i ja priliku da ga vidim, ali izdaleka. Bilo je Klarinje i igrala se po tradiciji neka nogometna utakmica (igralište se tada još pružalo u smjeru sjever – jug, a ne istok – zapad kao sada). Odjednom se pred školom pojavila kočija koja se kretala od crkve i župnoga dvora prema Glavnoj cesti (ili Velikoj cesti, koja ja kasnije dobila ime Ulica Tome Rajtarića). Odjednom su se čuli povici: „Kokot! Kokot!“. U tili su čas skoro svi gledatelji napustili igralište i okupili se oko kočije i nekadašnjeg Velečasnog (u Sv. Klari „velečasni“ nije bio pridjev za imenicu „gospodin“, već je bila imenica kojom se oslovljavalo župnika, pa se pisalo velikim slovom). Zbog naše visine, mi djeca mogli smo toga legendarnog Kokota vidjeti samo izdaleka. Ipak, upamtio sam dobro to mršavo, gotovo asketsko lice. Nekako mi se činio sličnim Stepincu, čiju sliku sam upamtio iz novina iz vremena suđenja. Legenda o Kokotu govori još i to da je kao svoj zavjet dao u zagrebačkoj katedrali postaviti spomen-ploču u znak sjećanja na Ivana Paližnu i Petra Berislavića, dok je na postolju njihovih brončanih glava (djelo kipara Ante Starčevića) napisano da je to dar Ivana Kokota, svećenika. Spomen-obilježje se nalazi uz lijevi (sjeverni) zid, nedaleko prolaza za sakristiju.
Daniel Štimac, prof. nekadašnji žitelj Svete Klare
P.S. Molim sve one koji mogu u bilo kojoj pojedinosti svojim svjedočanstvom ili saznanjima glede župnika Kokota ispraviti odnosno dopuniti moja sjećanja, neka to jave na www.novi- zagreb.com, odnosno na moje telefone (6114 705 i MB 098/166 59 05) odnosno e-mail Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript . Unaprijed hvala! Novije vezane vijesti:
Starije vezane vijesti:
Komentari (1)
  napisao ONA , 51,2011,2011 Danas, na Boži?, bila sam sa svojom familijom na misi u Sv. Klari. Sve?enik vl?. Pužin je pro?itao dio ovog pisma na sv. misi. Duboko me se dojmio doga?aj iz prošlosti, koji sam, došavši ku?i, za ru?kom komentirala sa uku?anima. Sje?am se, da sam slušala u djetinjstvu ponešto od tog doga?aja. Pri?alo se potiho..... ponešto o tome. Drago mi je da se kona?no netko odvažio javno progovoriti.......jer, svi ljudi sve znaju..... Nadam se da je (makar i usmenom predajom) ostalo isvjedo?anstvo o tom doga?aju. Pozdrav prof. D. Štimcu koji se odvažio progovoriti o tome Žiteljka fare Sv. Klare Napišite komentar
Copyright 2007. All Rights Reserved. |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
