| Kad će grad eutanizirati straćare u svom središtu? |
| 22.12.2009, | |
|
Pred neriješenim imovinsko-pravnim odnosima svi peru ruke, kao da je posrijedi vjerska dogma, a ne samo običan pravno-komunalni problem kojem bi Grad trebao znati doskočiti. U pozadini neriješenih imovinsko-pravnih odnosa najčešće su sitni špekulanti i manipulatori koji očuvanjem postojećeg stanja čekaju trenutak kad će prodajom svojih posjeda ili raznim manipulacijama moći više zaraditi. I pravosuđe i grad doimaju se pred njima potpuno nemoćni. A to nas pak navodi na pitanje: čiji je, zapravo, ovo grad? Pripada li on svim njegovim građanima, koji žele da im grad izgleda lijepo i reprezentativno i da privlači strane turiste, ili je samo talac špekulanata i ‘neriješenih imovinsko-pravnih odnosa’ koji odlučujuće utječu na njegov izgled? Tkalčićeva je - podsjetimo - u 19. stoljeću bila ulica u kojoj su prevladavale štale i skromne nastambe za poslugu stanovnika u to doba elitne Radićeve ulice, a danas je pješačka i turistička zona u kojoj se neprirodno dodiruju najsuvremeniji sadržaji, primjerice Centar Kaptol i Centar Cascade, i žalosni ostaci minulih razdoblja, zemunice nasuprot tih trgovačkih centara. Slično je i u mnogim drugim zagrebačkim kvartovima, od Martinovke do Vrbika, od Trešnjevke do Dubrave, ali središte grada ipak je najugroženije. U nekim europskim metropolama praksa je u ovakvim slučajevima vrlo jednostavna i efikasna: grad jasno definira sadržaje koji ga nagrđuju, a potom protagonistima neriješenih imovinsko-pravnih odnosa naloži da u razumnom roku svoja rugla dovedu u red. Ako pak vlasnici to ne naprave u zadanom roku, grad im ponudi pristojnu cijenu za otkup njihovih posjeda - prvi put, drugi put i treći put ih deposjedira uz korektnu naknadu. Do završetka sudskih sporova ta naknada može biti pohranjena na posebnom računu, ali buduće pravno rješenje ne odgađa odluku o rušenju. Logika je jednostavna: ni jedan pojedinac nema pravo na grad, što znači da svojim posjedom ne smije narušavati njegov izgled. I stoga se gradska vlast ponaša logično - ako ne ide milom, onda mora ići silom. Da se takva praksa primjenjuje i u Zagrebu, prizori koje donosimo u ovoj reportaži bili bi nepoznanica, a grad bi bio ljepši, ugodniji za življenje i dostojniji titule europske metropole. I samo usput: i u nas postoji udruga ‘Pravo na grad’, ali njene članove ne brinu slamovi i urbana rugla u Tkalčićevoj ili na Martinovki (Koturaška, Unska itd.), nego futuristički projekt Cvjetnog prolaza koji potpisuje Boris Podrecca, jedan od najuglednijih europskih arhitekata. To je, dakle, najveći problem Zagreba, dok su slamovi u Tkalčićevoj ponosna povijest metropole.
Novije vezane vijesti:
Starije vezane vijesti:
Komentari (0)
 Napišite komentar
Copyright 2007. All Rights Reserved. |
Zatražite li od nadležnih institucija odgovor na pitanje zašto i u središtu grada, čak i u njegovoj spomeničkoj jezgri, još i danas postoje nedodirljivi slamovi, zemunice i štakornjaci koji nagrđuju izgled metropole, odgovor će uvijek biti isti: razlog su neriješeni imovinsko-pravni odnosi. Ta ofucana sintagma kao da postaje alibi za sve gradske nakaznosti, prihvaćene ‘zdravo za gotovo’, pa i one koje su odavna izgubile elementarna urbana obilježja. Tkalčićeva ulica jedan je od takvih upozoravajućih primjera, jer se u njoj na drastičan način sukobljuje staro i novo, modernizam i ruševni ostaci 19. stoljeća, dometi velegrada i ružnoća rijetka i u nekoj zabitoj provinciji.
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
